U okviru svojih kulturnih i akademskih inicijativa, Internacionalni univerzitet u Sarajevu (IUS) ugostio je sesiju Artist Talks s fotografom Djamalom Benmokhtarom, čiji rad kroz intimno vizuelno pripovijedanje istražuje identitet, raseljenost, sjećanje i pripadanje.
Rođen u Alžiru, Benmokhtar je bio primoran da 1973. godine napusti svoju zemlju zajedno s porodicom, nakon čega je odrastao između Francuske i Alžira, razvijajući trajnu svijest o raseljenosti i složenosti pripadanja. Ta iskustva i danas oblikuju njegov umjetnički rad, koji se fokusira na migracije, prekide i živote koji se odvijaju između kultura i granica. Od 2021. godine dokumentuje živote afričkih migranata koji dolaze na Kanarska ostrva, stvarajući dugoročne vizuelne narative zasnovane na vremenu, povjerenju i ljudskoj povezanosti. Kako i sam ističe, fotografija je manje sredstvo objašnjavanja, a više način dijeljenja iskustva i činjenja vidljivim života koji postoje između svjetova.
Nakon prethodne posjete izložbi Le Voyage, koju je kurirala prof. dr. Meliha Teparić i koja je bila postavljena u Umjetničkoj galeriji IUS-a od 2. do 15. aprila 2026. godine, razgovor je održan 7. aprila 2026. godine u okviru predmeta VA324 Historija grafičkog dizajna, koji predaje prof. dr. Meliha Teparić.
Održana u učionici, sesija je stvorila prostor za neposredan susret s umjetnikom i njegovim radom. Razgovor je vodila doc. dr. Nadira Puškar Mustafić sa studijskog programa Engleski jezik i književnost (ELIT), ujedno i članica Odbora Umjetničke galerije.
Otvorenje i konceptualni okvir
Sesiju je otvorila prof. dr. Meliha Teparić, koja je pozdravila studente i predstavila umjetnika u širem kontekstu savremene vizuelne kulture i dokumentarnih praksi.
Razgovor je konceptualno osmislila i moderirala doc. dr. Nadira Puškar Mustafić, pristupajući susretu iz interdisciplinarne perspektive koja povezuje fotografiju s narativom, sjećanjem i životnim iskustvom.
Na samom početku, uvela je refleksivnu vježbu, pozivajući studente da zatvore oči i zamisle vlastite domove, prisjećajući se senzornih detalja, emocija i osjećaja pripadnosti. Ovaj trenutak vođene introspekcije postavio je studente ne samo kao posmatrače izložbe, nego i kao učesnike unutar njenih centralnih tema.
Diskusija koja je uslijedila bila je vođena nizom pitanja osmišljenih da povežu ličnu refleksiju i kritički angažman, podstičući studente da razmišljaju o tome kako se značenje gradi i unutar same slike i kroz iskustvo posmatrača.
ARTIST TALKS – RAZGOVOR
IDENTITET, RASELJENOST I PROSTOR IZMEĐU
Nadira Puškar Mustafić:
Da li fotografiju vidite kao način razumijevanja vlastitog identiteta, posebno imajući u vidu iskustvo života između različitih kultura?
Djamal Benmokhtar:
Da, apsolutno. Kada godinama radite na različitim serijama, počinjete primjećivati teme koje se stalno vraćaju, gotovo poput opsesije. U mom slučaju nije slučajno što se vraćam migraciji i raseljenosti. I sam sam to iskusio, kao da postojim između dva svijeta.
Kroz ljude koje fotografišem ponovo se povezujem s dijelovima vlastitog iskustva. Neka od tih sjećanja možda su bila potisnuta, ali se ponovo pojavljuju kroz kontakt i kroz podijeljene priče. U tom smislu, fotografija postaje način da dublje razumijem samoga sebe.
Vremenom sam to stanje počeo posmatrati ne kao slabost, nego kao snagu. To što su me oblikovale različite kulture obogatilo je moju perspektivu.
SLIKA, PRIČA I INTERPRETACIJA
Nadira Puškar Mustafić:
Mislite li da je za razumijevanje fotografije neophodno poznavati njenu pozadinsku priču ili bi slika trebala govoriti sama za sebe?
Djamal Benmokhtar:
Svaki fotograf se nada da slika može stajati sama za sebe, da može biti razumljiva i izvan jezika i konteksta. Ponekad se to zaista i dogodi. Jedna fotografija može nositi snažnu emociju.
Ali često jedna slika nije dovoljna. Za mene je fotografija kao stranica iz knjige. Može imati značenje sama po sebi, ali da biste istinski razumjeli priču, potrebni su slijed, kontekst i vrijeme provedeno sa subjektom.
Dakle, da, slika može stajati sama, ali ako želimo ići dublje, kontekst postaje neophodan.
PITANJA STUDENATA
Student:
Bila je jedna fotografija muškarca koji stoji sam u crkvi i ostala mi je posebno u sjećanju. Možete li nam reći nešto više o tom trenutku?
Djamal Benmokhtar:
Ta fotografija prikazuje mladića po imenu Abdoul Majoud. Bili smo u malom selu blizu Almeríje, gdje radi u veoma teškim uslovima, često na ekstremnoj vrućini unutar plastenika.
Jednog dana prolazili smo pored crkve, a on mi je rekao da nikada ranije nije bio u crkvi. Čak je mislio da mu nije dozvoljeno da uđe. Rekao sam mu da je, baš kao i džamija, otvorena za sve.
Kada je ušao, ono što me je najviše pogodilo bila je njegova radoznalost. Dugo je ostao unutra, jednostavno posmatrajući i pokušavajući razumjeti taj nepoznati prostor. Za mene je taj trenutak bio važan jer nadilazi patnju. Pokazuje radoznalost, dostojanstvo i otvorenost.
U tom trenutku njega nisu određivali ni njegovo porijeklo ni religija. Bio je jednostavno čovjek koji otkriva nešto novo. A to je univerzalno.
TEHNIKA I ESTETSKI IZBORI
Student:
Zašto birate da radite u crno-bijeloj tehnici umjesto u boji?
Djamal Benmokhtar:
Crno-bijela fotografija mi omogućava da uklonim distrakciju. Ona pojednostavljuje sliku i usmjerava pažnju na ono što je najvažnije: emociju, prisustvo i odnos između svjetla i sjene.
Stvara određenu distancu od stvarnosti, ali istovremeno približava posmatrača emocionalnoj srži slike.
Nadira Puškar Mustafić:
Kako uspijevate stvoriti tako prirodan osjećaj prisutnosti kod svojih subjekata?
Djamal Benmokhtar:
To dolazi s vremenom. Što više vremena provedete s ljudima, to vas manje doživljavaju kao „fotografa”. Postajete dio njihovog okruženja.
Povjerenje je ključno. Kada se ljudi osjećaju poštovano, prestaju glumiti. Postaju ono što jesu.
Nadira Puškar Mustafić:
Planirate li svoje fotografije ili čekate da se trenuci sami dogode?
Djamal Benmokhtar:
Nikada ne planiram. Fotografija je za mene svjedočenje. Radi se o tome da odgovorite na ono što se događa, a ne da to kontrolišete.
FOTOGRAFIJA KAO SVJEDOČENJE
Nadira Puškar Mustafić:
Zašto ste odabrali upravo fotografiju kao svoj medij?
Djamal Benmokhtar:
Zapravo nisam ja izabrao fotografiju. Ona je došla meni. Vremenom je fotoaparat postao stalno prisustvo u mom životu, gotovo poput saputnika.
Nadira Puškar Mustafić:
Da li je doživljavate više kao način promišljanja vlastitog iskustva ili kao način povezivanja s drugima?
Djamal Benmokhtar:
Za mene se prije svega radi o drugima, o pričanju priča koje često ostaju nevidljive. Moja vlastita iskustva oblikuju način na koji vidim svijet, ali najvažnija je ljudska povezanost.
UČEŠĆE STUDENATA I ZAVRŠNA RAZMIŠLJANJA
Razgovor je zaključen širim promišljanjem o ulozi fotografije u savremenom društvu.
Jedan student je istakao da je dokumentarna fotografija posebno važna jer čuva sjećanje i sprečava da priče budu zaboravljene.
Odgovarajući na to, Benmokhtar je naglasio da dokumentarna fotografija i dalje ostaje neophodna kao oblik svjedočenja. Iako se njen utjecaj možda promijenio u današnjem medijskom okruženju, odgovornost da se dokumentuje i pripovijeda ostaje jednako važna kao i ranije.
Sesija je završena zajedničkim razumijevanjem fotografije kao istovremeno umjetničke i etičke prakse, utemeljene na vremenu, posvećenosti i ljudskoj povezanosti.
Pogledajte online izložbu: "Le Voyage" by Djamal Benmokhtar
